ŽRNOVSKA GLAZBENA PRIČAONICA

ŽRNOVNICA, 21. prosinca 2013. godine

U susret Božiću u Žrnovnici, 21. prosinca (subota) 2013. godine s početkom u 18 sati u atriju osnovne škole biti će upriličena  ŽRNOVSKA GLAZBENA PRIČAONICA
red pisme, red smija, red plesa, red iznenađenja ....

U glazbenoj pričaonici sudjeluju: muška klapa Sv. Florijan, ženska klapa Marjan, plesni studio Sirena i plesna skupina Talent.
Ali Žrnovnica ima i mnoge skrivene talente tako da će nam: priče pričati Ivica Mihanović –Šmaco, čitati aforizme Tomislav Mihanović, svirati violinu Lucija Amižić te pjevati Ela Jerković

Ulaz je slobodan.
Svi ste dobrodošli!

Podržite i akciju Crvenog križa Solidarnost na djelu.
Sa sobom možete ponijeti prehrambene artikle i higijenske potrepštine, prema Vašim mogućnostima, samo neka je od srca.

Školski vrt u Žrnovnici najljepši u Hrvatskoj, Mladen Kušec posjetio Smojin grob

ŽRNOVNICA, 29. studenog 2013. godine

Osnovna škola Žrnovnica i ove se godine natjecala za najljepše školske vrtove u Hrvatskoj. Svečanost proglašenja  upriličeno je na Hrvatskoj radioteleviziji u Zagrebu, 22.studenoga.  Istoga dana, upravo u školi, bilo je i svečano otvaranje 2. Žrnovskog sajma.

Zbog nemogućnosti preuzimanja priznanja, školu su osobno u srijedu posjetili i uručili priznanje gospoda urednici s HRT-a:  inicijatorica  projekta "Najljepši školski vrt" Lidija Komes koja je ujedno i  urednica emisije "Slušaj kako zemlja  diše" te  književnik Mladen  Kušec, urednik radijskih emisija i jedan od nepresušnih autora dječje literature.

Iskoristili su priliku zapaliti svijeće na grobu Miljenka Smoje, a nisu propustili priliku i prikupiti materijale s mještanima Žrnovnice za svoje radijske emisije. Izuzetno smo ponosni i počašćeni njihovom posjetom kao i priznanjem koje je dobila škola u Žrnovnici.

Autor: dalmacijanews.com / Matija Šitum, Photo: V. Aljinović Veki

Promocija Smojine "Skitan i pitan" na II žrnovskom sajmu

ŽRNOVNICA, 23. studenoga 2013. godine

Slobodna Dalmacija je za 70. rođendan izdala i predstavila knjigu Miljenka Smoje „Skitan i pitan“. Smojine još uvijek svježe beside, ukoričene su u knjizi izabranih reportaža iz malih i velikih mista, kolumni i humoreski objavljivanih u "Slobodnoj" u njegovom plodnom 40 -godišnjem novinarskom razdoblju (1953. - 1993.)

Knjigu će predstaviti i na II žrnovskom sajmu, promocija će se održati u subotu 23. studenoga 2013. godine u 19 sati, u atriju osovne škole u Žrnovnici.

Knjiga "Skitan i pitan" će se moći kupiti po simboličnoj cijeni od 30 kn.
Svi ste pozvani, opustite se i zabavite u Smojinom stilu našeg malog mista ....

Tomislav Mihanović namazao u Žrnovnici "Kruva i masti"

ŽRNOVNICA, 07. veljače 2013. godine

Neki možda misle da je mast izašla iz mode, dica više ne marendaju kruva, masti i cukra, nego Nutelu, pa kuvari više ni u pašticadu ne meću mast nego ulje. Ali, varate se ako misilte da je mast izgubila svoju upotrebnu vridnost. Ajde, recite vi meni kako se nekome utirat, ako se nisi dobro namaza ili još bolje, ako nisi premazan svim mastima – kazao je burno pozdravljen Tomislav Mihanović, predstavljajući u srijedu navečer svoju četvrtu knjigu aforizama nazvanu "Kruva i masti".

Diplomirani pravnik i od 1993. do 2001. godine direktor splitskih "Parkova i nasada", već je napisao tri knjige aforizama – "Kruva i salama" (2007.), "Kruva i paštete" (2008.), te "Kruva i pršuta" (2010.) , a četvrtom, tiskanom ove, 2013. godine stavio je 65-godišnji Tomislav Mihanović, kako je to zgodno opisao Mladen Vuković, i četvrtu nogu za svoj bogati stol aforizama, "tog najbritkijeg književno-satiričkog izraza" jer je "u top formi za zabijanje strelovitih golova".

Knjigu su zajedno s autorom, pred krcatim auditorijem restorana "Rus" u Žrnovnici, predstavili novinari Mladen Vuković i Jadran Marinković, te poznati slikar Zvonimir Mihanović, koji je sve četiri knjige ilustrirao svojim crtežima. Program su vodili Damir Mihanović – Ćubi i Duško Ćurlić, koji je za ovu promociju "potegao" iz Zagreba. Na kraju je sve pjesmom oduševio Pero Panjković, koji je zapjevao zajedno sa Čubijem. Da sve bude na mistu, kako i spada, Ćubi je već na početku više nego uspješne večeri počeo odlično zabavljati brojnu publiku:

- Pozdravljam vas sve, a posebno mog suvoditelja Duška Ćurlića. Morate znati, navikao sam ja uglavnom uza sebe imat voditeljicu, a ne voditelja, ali sada su došla takva vrimena, zdravstveni odgoj i to.., pa sam se i ja prilagodio - upoznao je Ćubi sve prisutne.

Smijeha dakako, nije falilo. Ćubi i Ćurlić su, uz vlastite skečeve, čitali i duhovite i britke aforizme Tomislava Mihanovića, stalno iznova izazivajući oduševljenje nazočnih. Odlični su bili i Zvonimir Mihanović i Jadran Marinković. I – naravno – autor Tomislav Mihanović:

- Skinija sam brnjicu i namaza mašću i laži dvoličnost, i glupost i besmislenost, i životne promašaje, pa onda umiša cukra da bude manje masno, da lakše prođe. Nisam se tija maknit sa raskrižja da svima ne budem na putu. Ja činim fintu da slabo vidim, da su mi se razbile očale, da je na semaforu uvik zeleno. Pa di puklo da puklo!

Jadran Marinković ekskluzivno je otkrio publici da Tomo već sprema i petu knjigu aforizama, radnog naziva "Kruva i kruva", jer kako nam je krenulo, ostat ćemo i bez masti. Zahvalivši autoru na odličnoj knjizi aforizama, Jadran Marinković je Tomislavu Mihanoviću darovao – teglu masti, "dok je još imamo".

Uslijedilo je potom druženje u restoranu "Rus" uz glazbu, te vrhunsko iće i piče, do kasno u noć, a oduševljeni posjetitelji su na knjizi osim Tomislavu Mihanoviću, čestitali i njegovoj supruzi Anki, te sinovimaDeanu i Vici. Čestitamo i mi, uz savjet svim našim čitateljima: nastojte knjigu nabaviti, i pročitati je. Izličit će vas!

A kakvim britkim i satiričnim aforizmima Tomislav Mihanović liči svit, najbolje se za kraj uvjerite sami u nekoliko njih iz "Kruva i masti":

- Dok su neki čekali u redu za domovnicu,

neki su domovinu već napuštali.

- Što manje snage, više ulizivanja.

- Pozivanje na najširu javnost

obično je iz najužih interesa.

- Guzica je sreća, obraz i karakter.

Govno ne valja držati u sebi, a ne valja ni kraj sebe.

- Lakše je bilo trpit u braku kad je

Otac sinu bira ženu.

Barem se sam nisi zajeba.

- Pravom poltronu nije važno tko je na tronu.

- I među svinjama ima prasaca.

Autor: Joško Dadić Photo: Dražen Biljak

"Priča iz trgovačkog centra" u atriju OŠ Žrnovnica

ŽRNOVNICA, 01. veljače 2013. godine

Svi željni malo smijeha i opuštanja dobrodošli na predstavu Sinjskog pučkog kazališta "Priča iz trgovačkog centra" ovog petka, 01. veljače 2013.godine, u atrij OŠ Žrnovnica s početkom u 19:30 sati. Ulaz je slobodan.

Priča je to o emotivnom susretu dvoje gastarbajtera iz istog sela koji se susreću poslije 30-tak godina i koji kroz priču otkrivaju najintimnije trenutke svog života.

"Priča iz trgovačkog centra" je drama nabijena emocijama koje i u smiješnim situacijama ne gube svoju snagu.

U predstavi nastupaju Marija Cvrlje Radović (kao puc frau Mara koja je za život zarađivala i kao plesačica u noćnim klubovima) i Željko Viculin (emigrant i bivši skojevac, a sada nacht baehtungen-noćni čuvar u velikoj robnoj kući u Njemačkoj)...

Udruga Žrvanj i Sinjsko pučko kazalište žele vam dobru zabavu!

ART & ARTIZAM Stipe Ivanišević: Sve je više umjetnika, a sve je manje - umjetnosti

SPLIT, 07. siječanj 2013. godine

Sreća je kad među slikarima naiđete na one rijetke koji imaju potrebe i nešto reći o svom djelu, ali dakako i trenutku u kojemu stvaraju. Praksa uči kako nastojanja da se likovnjacima približite obično zapinju na mudroj krilatici “moje je da slikam, a ne da govorim”. Jasno, ima iznimaka, pa i ondje gdje ih ne očekujete. Stjepan ili Stipe Ivanišević je vjerojatno najtraženiji splitski slikar, recimo tako, srednje generacije.

Povod je izložba u Galeriji Vinka Draganje u dominikanskom samostanu na Pazaru. A o samosvojnom slikaru, za uvod, uopćeno tek toliko da, mimo očekivanja, ne pripada ni sfumatu, ni kolorističkoj školi, da inklinira lirici i realizmu, no...

- Ne pripadam nikakvom likovnom krugu. Pripadam svima koji zagovaraju kreativnost, osjećaje, ljubav, humanost, dobrotu, artizam, inspiraciju, autentičnost, crtež, kompoziciju, a većina ovoga danas je potisnuta u drugi plan.

Može li se i kroz vaš primjer svjedočiti kako klasično slikarstvo nije ustuknulo pred novim medijima, da nije u krizi, da ne izumire, kako se mislilo krajem 20. stoljeća?

- Tko uopće kaže da je slikarstvo ustuknulo pred novim medijima ili da je u krizi? Slikarstvo je samo jedan od načina izražavanja. Ono je kao medij sporo, ali u potpunosti sažima neke druge mogućnosti i situacije, uzimajući u obzir današnje vrijeme. Slikarstvo, kao i muzika, ima jednu jako dobru osobinu, ono u trenu razotkriva netalentiranog čovjeka, čovjeka koji u tome mediju nema što reći, koji ne vlada materijom, koji mu se nije spreman potpuno posvetiti. Ono vas traži u potpunosti i mnogi koji osjete taj problem, a nemaju nešto od gore navedenog, pođu nekim drugim lakšim putem, gdje tragovi nisu toliko vidljivi i gdje se mnoge stvari mogu prikriti. Povijest slikarstva je jedno veliko akumulirano znanje, koje ne možete tek tako izbrisati. Još uvijek, ako se ičemu istinski radujem, to je dobra slika.

- Kad posjetite Pariz, London ili neki drugi grad, vidite da za sve ima mjesta, da slikarstvo živi svoj puni život. To što je ono ovdje u medijima gurnuto u drugi plan, a određeni krug ljudi diktira što i kako bi se trebalo raditi, jer to radi tamo netko drugi, zaista je smiješno. Danas se mladom čovjeku teško sačuvati od agresivnih teorijskih koncepcija, umjetnog usmjeravanja pulsa umjetnosti. Problem je i u ljudima koji bi trebali pisati o slikarstvu, koji ga razumiju, prepoznaju i osjećaju. Nema ih, odnosno ima ih jako malo, i tihi su kao i samo slikarstvo. Ono egzistira u tišini. Mene osobno veseli da nas još ima koji još vjerujemo u medij slikarstva. Citirat ću akademika Zlatka Kesera: “Očito u slikarstvu još tinja nešto vrlo važno”, a ja bih dodao: Gori!

Kakav ste slikar, angažiran s porukom ili slikar uspomena i lijepoga, postoje li dvije razine iščitavanja?

- Biti angažiran s porukom? Zar je to neko mjerilo da će nastati umjetničko djelo? Znam bezbroj tekstova, muzičkih brojeva, slika, instalacija angažiranih i s porukom, a koji nemaju veze s umjetnošću. Slikar uspomena?! Pa svi ih imamo, one nas dijelom određuju. I ova prethodna rečenica već je uspomena. Slikar lijepoga? Prije bih rekao slikar ljubavi prema životu. Razine iščitavanja, pak, prepuštam promatraču. Kad jednom slika iziđe iz ateljea, dolazi sudu javnosti i svakom promatraču ponaosob. Zašto ne bi svatko tražio u njoj svoju istinu i ostvarivao svoj doživljaj? I što je vrlo važno, njima ne trebaju hrpe tekstova koje bi opravdale njihovo postojanje ili objašnjavali što je slikar htio reći.

Dalmacija i zaobalje, kako im likovno najjednostavnije prići a da se na isklizne u pretjeranu opisnost?

- Dok radim, uvijek sam sam. Pokušavam maknuti svu vanjsku i čuti svoju unutrašnju buku ili tišinu, svejedno. Najčešće ne znam što ću slikati, krenem i tražim. U sukobima same magme boja, tekstura, kompozicije određuje se put često uvjetovan slučajnošću. Motiv u mojim slikama mora biti, pa ma koliko pojedini fragmenti slike bili apstraktni. Ono što mi je važno jest da slika mora imati svoju unutarnju energiju koja je održava na životu.

Kakav je likovni trenutak u sredini kojoj svjedočite, je li Ivanišević u manjini?

- Zahvaljujući onima koji pišu u i o kulturi, te njihovu neznanju, riječ umjetnik, umjetnost, se profanirala. Mislim da nikad nije bilo više umjetnika, a manje umjetnosti nego danas. To ne mislim samo na sredinu gdje živim, nego znatno šire. Postoje ljudi koji rade dobro, kvalitetno, a nema ih nigdje. Ne mislite valjda da nekolicina povjesničara, teoretičara ili selektora baš najbolje zna prepoznati djelo u trenutku nastanka i pronaći mu mjesto u budućoj povijesti koje mu pripada. Strašna je arogancija s kojom se danas nešto proglašava umjetnošću budućnosti. Možda bi o umjetnosti koja upravo nastaje najpoštenije bilo reći: da, to je ono što želim gledati. Ako sam u manjini, to mi je izniman kompliment.

Što tematizira izložbu koje se dotičemo?

Ja slikam iz unutarnje potrebe i izložba mi nikada nije bila motiv da počnem slikati. Obično izlažem tamo gdje me pozovu i ako mi taj prostor ili atmosfera odgovaraju i, naravno, ako imam što pokazati. Poziv prijatelja Ike Mateljana nisam htio odbiti, a kad sam počeo razmišljati što izložiti, odmah su mi se nametnule slike koje su tematski bliske, a koje su nastale u protekle dvije-tri godine. U galeriju sam ih donio 30-ak i tamo napravio odabir. U Splitu sam izlagao prije deset godina, tako da je ovo izložba s potrebom. U katalogu ovaj put nema predgovora, ali ima jedna pjesma, “Stablo s pticama”, koja predivno komunicira s mojim slikama, a napisala ju je pjesnikinja Božica Jelušić.

Slikar ste i pedagog, čemu učite đake, čemu vas oni uče?

Kao i svaki učitelj, učim ih osnovama, disciplini koju mora imati svatko tko se želi baviti ovim poslom sa željom da se razvija kao slikar i kao čovjek. Oni mene uče strpljivosti.

Kako se nametnuti izvan regije, ima li načina da slikar s juga probudi metropolu?

Naša mnogoljudna zemlja je ogromna, razvedena, prostrana s reljefom kakav je i teško je između svih tih brežuljaka i tog mnoštva ljudi vidjeti nekoga, prepoznati nešto. Teško je i putovati. U mnogim dijelovima zemlje još uvijek vukovi poštu nose, a dobre vijesti teško prolaze. I kad sve to nabrojim, ne znam zašto uopće nekog buditi, prekidati san i snove.

Prikovan uz Prado

Dok sam studirao u Zagrebu, imao sam sreću da su predavači bili Parać, Kulmer, Biffel, Seder, Jordan, Ružić, da je u potkrovlje svaki dan dolazio Tartaglia, te sam od svih ponešto primao. Imao sam sreću da mi je povijest umjetnosti predavao iznimno zanimljiv i elokventan čovjek Matko Peić. Koji je na umjetnost gledao očima slikara. U to vrijeme za mene je od velike važnosti bio posjet Pradu gdje sam danima, od otvaranja muzeja pa do zatvaranja, stajao pred Velasquezom, Goyom, El Grecom...

Pred kraj studija s prof. Biffelom smo posjetili Ljubljanu gdje sam se susreo s djelima Gabrijela Stupice, koji me oduševio. Poslije je došla velika retrospektivna izložba Ive Dulčića, zatim Ljube Ivančića. Izostavit ću veliki broj imena koja volim pogledati i ako mogu ponešto naučiti.

Autor: Igor Brešan / slobodnadalmacija.hr