Klapa Žrnovnica
 
Anketa
Kakav klapski repertoar najviše volite slušati?
 
Trenutno online
We have 23 guests online
Visitors814671

Žrnovska prezimena

There are no translations available.

 

 


 

korišten materijal iz glasila udruge "Žrvanj" - Žrnovnica
list ŽRVANJ, broj 9 i 10

... po dosadašnjim istraživanjima gospodina Joška Kovačića ...



Ako postoji neki odsječak povijesti, koji zanima svakoga, onda je to svakako povijest vlastite obitelji, odnosno roda ...

Prvo dolaze starosjedilačka prezimena, uglavnom prema prvom popisu iza 2. svj. rata ( 1948. godine ), jer se kasnije žrnovsko pučanstvo znatno promjenilo doseljavanjem.

... najstariji stanovnici srednjovjekovnih sela na području današnje Žrnovnice su se pred turskom silom ili razbježali, ili promjenili prezimena ( uz rijetke iznimke ), a večina današnjih starosjedilaca dolazi u 16. i 17. stoljeću iz obližnjih Poljica. Prezimena će se tako mijenjati sve do 19. stoljeća.



Evo ih po abecednom redu:

ALJINOVIĆ: izvorni je oblik bio Haljinović, pa prema tome ne dolazi od "turskog" (muslimanskog) imena "Alija" (kako je proizvoljno predpostavio jedan jezikoslovac), nego od opće imenice "haljina". Stipan Radihaljina (vjerojatno krojač) i braća spominju se kao težaci u Podstrani 1514. godine, a isti? Stipan, tada s prezimenom Haljinović, javlja se 20 godina kasnije. Godine 1564. navodi se Grgo chaglinouich iz Poljica kao stanik Splita, a 1571. godine njegov prezimenjak Pave iz Žrnovnice; unuk? istog imena, prezimena i mjesta zabilježen je 1659. godine.
U isto vrijeme Haljinovići se spominju među žrnovskim prvacima; 1670. godine imaju braća Haljinovići iz Žrnovnice 40 vretena (vriti) zemlje u Rasohama u Blatu; iduće godine svjedoči Jure H. iz Poljičkog sela Svirčić (=?); 1698. godine naveden je Haljinović iz Srign/ina/, gdje se bilježe i u popisu iz 1725. godine, kao i u Jesenicama.
Oko 1700. godine prestao se ovdje izgovarati glas "h", ali su ga i dalje domaći popovi (tad gotovo jedini pismeni ljudi) bilježili, nerijetko i gdje ne treba.
Isto je prezime i u Splitu od početka 17. stoljeća. /H/Aljinovići su se u Žrnovnici nastanili na brežuljku SI od župne crkve, u komšiluku nazvanom njihovim imenom (iskrivljeno i: Ajnovići), iako je danas tu večina starih kuća porušena, a Aljinovića ondje više i nema.
Godine 1725. bila je ovdje tek jedna kuća alinovića s 10 pripadnika, a 1948. godine čak 155 pripadnika u 34 obitelji; u Splitu 91 (26), a u Srinjinama (odakle valjda potječu), tek 1 obitelj.


AMIŽIĆ: starije im je prezime bilo Desić (ili Dešić): još 1492. godine kupuje Juraj Desić iz Poljica zemlju u Žrnovnici (Pricviće); 2 godine kasnije brojni stanovnici poljičkih i drugih sela imenuju svojim zastupnikom ser Matija Desića, "stanovnika i građanina splitskog".
Godine 1447. kupuje Nikola Desić, Poljičanin, zemlju u Sitnom, a iduće mu godine poljički knezovi daruju podvornicu u "selu Mrčilokva, u Primorju" (=Podstrana); i 1501. godine bio je Poljičanin "ser" (dakle "didić", plemić) Frane Desić splitski građanin.
Godine 1533. kupuje gospa Ana, udova kneza Jure Desića, konobu u starijem dijelu Splita.
Žrnovka Anica Amižića umire u Splitu 1658. godine; 1674. godine rađa se u Splitu (koji Žrnovčani i danas predajno zovu samo: Grad) Mate, sin Nikole Amizich-a iz Žrnovnice. 1696. godine Pave Amidžić ili Amižić bio je jedan od dvornika sela: novo prezime nastaje od turske riječi "amidža" = "stric".
U 18. i 19. stoljeću ovo se prezime javlja u raznim inačicama: Amidžić, H!amidžić, Amežić, Amiža, Amižić i sl., ali također i kao Dešić!, ne računajući "nazive" (nadimke: Amidžini, Čuketini, Džankini, Kružini itd.).
U popisu poljičkih "didića" 1799. godine navodi se u Žrnovnici Dessich ... zv. Amicich.
Važan je podatak iz 1711. godine kad braća? Amižići, nastanjeni u Žrnovnici, imaju kuće i zemlje u Sitnome, gdje im je vjerojatno, bilo staro sjedište (1447. godina).
Godine 1725. bile su u Žrnovnici 2 "kuće" Amižića s 15 članova; 1805. godine 3 kuće s 22 člana, a 1948. godine čak 143 u 30 obitelji.
Njihov stari zaselak, sjeveroistočno od Gračića i Vrila Rike, zvan po njihovu prezimenu, ali također i "Varoš" (=?), do danas čuva stare kuće, ali Amižića, kako kažu, ondje više nema.


BARBARIĆ: preci su im se doselili na samom početku 14. stoljeća iz nestalog žrnovskog sela Katić/i/ (današnji položaj "Pusti Katići") u Ugal ili Nugal, selo (danas zaselak u ruševinama) na poljičkoj strani, na padini Markovače; od 14. do 17. stoljeća nose prezime Dragohnić (ili slično), po predniku Dragobratu - Dragohni, a nakon toga do danas sadašnje, koje je metronimik (= prezime po majci; dobivala su ga često djeca udovica, a takvih primjera ima dosta i ovdje i drugdje), dakle po nekoj Barbari (jedna se spominje u splitskim općinskim spisima u 1. polovici 16. stoljeća).
Prema iznesenom, imali bi Barbarići najdulji slijed prebivanja u Žrnovnici.

Iako su već više od sedam stoljeća "priko vode", u dijelu koji je bar od 15. stoljeća pa do početka 19. stoljeća, te ponovno 1912. - 1955. godine pripadao poljičkoj općini, ipak su se pribrajali od početka, kao i danas, župi u Žrnovnici (župna se crkva, uostalom, zvala "Gospa od Ugla"): u popisu iz 1725. godine "kuća vlastetle Barbarića" imala je tek 4 člana, a 1948. godine 60 (14 obitelji).
Grana iseljena u Split (Dobri) izumrla je u 19. stoljeću.
Njihov stari komšiluk, Nugal, opustio je nakon izgradnje prometne ceste kroz Poljica početkom 20. stoljeća, nakon čega nastaju današnji "Barbarići", preko mosta kraj župne crkve.

 


 

BARTULIĆ: prvi kojeg nalazim u Žrnovnici bio je Ivan "Bartulović", sudac mjesne bratovštine 1699. godine; 1725. godine bila je ovdje 1 "kuća" Bartulića sa 7 članova, a 1804. godine bilježe se u obliku "Bartulin" (Bartula=Bartul; usporedba Antona=Anton). Na prvom ovdašnjem katastarskom snimku iz oko 1830. godine zabilježeni su opet kao "Bartulovići" (stojna kuća u Ajnovićima). Bartulića je ovdje 1948. godine bilo 19 u 4 kućanstva.
Odakle su starinom ne navodi se u izvorima; u popisu stanovništva Poljica iz 1725. godine slična se prezimena bilježe u Jesenicama (Bartulović), Kostanjama (Bartulinović) i Sitnom (Bartulin), ne računajući Bartuliće u Svinišću; godine 1573. spominje se i Bartulouich u Podstrani. Kako se većina žrnovskih starosjedilaca ovamo doselila iz zapadnih Poljica (Donji Dolac, Dubrava, Sitno, Srinjine, Podstrana), najvjerojatnije bi ovo prezime bilo iz Sitnog, ali za to nema potvrde.


BETIN: staro im je prezime bilo Bašić, što je star i ugledan rod iz poljičke Dubrave; prvog u Žrnovnici nalazim Ivana Bašića kao težaka na Vrboviku (=Vrbovniku) 1693. godine; 1711. godine zabilježen je Mijo Bašić iz Dubrave, nastanjen u Žrnovnici; u prvome popisu 1725. godine ima ovdje 2 "kuće Bašića", jedna ovoga Mije s 8, a druga pok. Ivana sa 6 članova. U popisu iz 1805. godine bilježi se kućanstvo Ante Betina sa 7 pripadnika, te ono Jure Bašića s 3 člana; te iste 1805. godine spomenuti se Ante navodi kao "Bašić rečeni Betin"! U katastru iz oko 1830. godine stojna kuća Betin je u A(l)j(i)novićima. Godine 1948. bilo je u Žrnovnici 11 nositelja prezimena u 2 kućanstva.
Po starim Bašićima, koji su ovdje imali i mlinice, sačuvano je ime položaja "Bašića Glava".


BLAŽEVIĆ: iako se zemlja Jure Blaževoća spominje Pod Gredom još 1792. godine, tek se 1816. godine njegov sin Marko navodi kao stanovnik u Žrnovnici; njegova je kuća bila oko 1830. godine na Privoru (Kovačevići). Godine 1948. bilo je ovdje 13 nositelja prezimena Blažević u 2 kućanstva.
Podrijetlo nije spomenuto, no zacijelo su iz obližnjeg Stobreča, kamo su se doselili, kao i većina pučanstva ovoga sela bila osnovana nakon mletačkog osvojenja, oko 1650. godine, iz Kljaka u Petrovu polju (Drniš).

 


 

BOGDAN: valja naglasiti da se ovaj rod u Žrnovnici sve do odmaklog 19. stoljeća redovito bilježi u obliku: Bogdanović, a ovdje se spominju od kraja 17. stoljeća (Petar, s tri oblika prezimena: Bogdan, Bogdanov i Bogdanović!; 1693. godine).
U popisu iz 1725. godine dvije su "kuće" Bogdanovića: pok. Luke sa 7 te Ivana sa svega 2 člana; 1805. godine 3  su kućanstva s ukupno 13 pripadnika; u najstarijem sačuvanom (austrijskom) katastru iz 1830. godine ovo pleme ima kuće u vlastitom malom komšiluku u Donjem selu, između Dom(l)janovića i Aljinovića ( bliže prvima. ipak je žalosno da u novijem nazivlju žrnovskih ulica njihov zaselak nije obilježen pravim imenom!). Prema popisu iz 1948. godine bilo je u Žrnovnici 50 nositelja ovoga prezimena u 8 kućanstava.
Potječu zacijelo iz Donjega Doca, gdje su Bogdan(ović)i od 1615. godine do danas; ondje su bili primljeni u poljičko "sudstvo" (=plemstvo, vjerojatno kao bosanski plemići, izbjegli pred Turcima) kao Kričkovići 1482. godine.


BOŠKOVIĆ: prvospomenut je u Žrnovnici Zele Bošković 1693. godine ("zele"="zelav"=čovjek izrazito svijetle kose i očiju), a taj im je "naziv" ("Zelini") ostao do danas; dapače su se u prvom zemljišnom snimku iz oko 1830. godine njihov komšiluk "Boškovići" kraj župne crkve naziva "Zele"! Godine 1725. ovdje je 1 kućanstvo s 4 člana, 1805. godine 2 s 13 pripadnika, a 1948. godine također 2 kućanstva s 11 nositelja.
Jer se u žrnovskim maticama 19. stoljeća ovo prezime  spominje i obliku Božiković, predpostavljam da je to isto "pleme" s današnjim Božikovićima iz Podstrane, izvorno: Božiković. Evo potvrda: u biskupskoj vizitaciji Podstrane 1711. godine spominje se Mijo Boxicouich da Zelouo; prevoditelj, preč. D. Vlašić, ispravno opaža, da je to star podstranski rod, a nikako iz zelova!, što je točno. Još se 1412. godine spominje Bogoslav Božiković iz Gostanja (danas položaj "Gošanj"), 1447. i 1449. godine Vuk bosicouich iz Opaćega sela, a 1492. godine Jakov bositchouich iz Mirca (Mirzae=Mrčilokva) sve starih sela na području Podstrane; i 1565. godine navodi se u Podstrani Lovre Radićev zvan bositcouich. U srinjanskoj matici iz oko 1700. godine spominje se "Zelov Božiković", što potvrđuje da je pohoditelj Podstrane 1711. godine pogriješio: zaključio je da "Zelov" (znači isto što i "Zele") označuje, umjesto prišvarka prema tjelesnoj osobini, mjesto odakle se dotični doselio.


DOMLJANOVIĆ: u ovome obliku tek od 19. stoljeća, u 1. polovici istog stoljeća i kao "Domnjanović", inače Domjanović (Domjan=Damjan); u prethodna dva slučaja "l" i "n" su umetnuti radi lakšeg izgovora. Domjanovići se u Žrnovnici spominju od 1601. godine; 1725. godine bilo ih je 7 u 1 kućanstvu, 1805. godine 27 u 2 "kuće", a 1948. godine 49 u 8 kućanstava. Komšiluk im je u Donjem selu, ispod Glavice, na kojoj je bilo srednjovjekovno selo Gorica.
Starinom su svakako iz Poljica, no ne može se sa sigurnošću reći odakle: prezime se 1492. i 1570. godine navodi u Podstrani, barem od 1660. godine do 1822. godine u Jesenicama, u 18. stoljeću u Čičlinama / Čišlima (Gata); potonji se bilježe među poljičkim "didićima" ("bosanskim" plemićima) 1778. godine. U Splitu su Domjanovići bar od početka 16. stoljeća do danas; vjerojatno je u pitanju isti rod.

 


 

JAVORČIĆ: u popisu ("stanju duša", anagrafu) Žrnovnice iz 1725. godine ima "kuća Pave Jaorčića" 7 članova; iduće godine prezime je zapisano kao "Haorčić", a sljedeće 1727. godine kao "Jarohrčić"!, što, rekao bih, ne pokazuje samo skromnu pismenost ondašnjih župnika-glagoljaša, nego i nesigurnost u obliku, odnosno izgovoru ovoga prezimena. Godine 1805. i opet ima tek 1 "kuća Javorčića", ali čak sa 19 članova (dakle, zadruga); 1948. godine bilo ih je 79 u 15 kućanstava. Jedna od njihovih starih kuća u "Amižićima" ima zabat prošupljen u obliku križa, što nije zbog toga jer su javorčići "bili Turci" (kako hoće seoska naklapanja), nego u apotropejske svrhe, tj. da se od kuće odvrati svako zlo.
U Tugarima je 1725. godine zabilježeno prezime: Jakovičić, a u Naklicama 1754. godine Jakovčević i Jakovičić (danas: Jakovčić), od kojih, možda, potječu i žrnovski; korijen bi mogao bit žensko ime "Jakovica" (dakle metronim).
U popisu poljičkih "didića" iz 1799. godine Javorčići se, zajedno s Tomićima i Vladušićima, spominju kao grana Mi(h)anovića.


JERKOVIĆ: prvi se od ovoga roda u Žrnovnici spominje Ivan Vrdoljak iz Vrdola (Zuanne Vardogliach da Vardol), na Privoru oko 1696. godine. Ovaj naziv po mjestu odakle su došli u Žrnovnicu (P)ostat će Jerkovićima sve do daleko u 19. stoljeću drugo prezime, jer se često navode kao: Vrdoljak zvani Jerković, Jerković zvani vrdoljak ili samo Vrdoljak, ponekad s užim nadimkom: "Stojan"; i njihov stari zaselak u Gornjemselu označen je u prvome zemljišnom snimku iz 1830. godine kao Iercovich, ali ga ovdje i danas zovu "Vrdojaci"!
Posebno je zanimljivo pitanje, iz kojega su to Vrdola došli, jer naselja tog imena danas nema u dalmaciji; međutim, u vrijeme njihovog doseljenja Gornjim Vr(h)dolom nazivala se današnja Župa Biokovska, a Donjim današnje Rašćane, oboje u vrgorskome kraju.
Ovi su ujedno i jedini, koji su ovdje dobili naziv po starom zavičaju, zacijelo zato, jer su svi ostali bili iz obližnjih poljičkih sela!?
U Žrnovnici je 1725. godine bila tek 1 "kuća Jerkovića" s 9 članova, 1805. godine njih 6 sa 44 pripadnika, a 1948. godine 27 kućanstava sa 149 nositelja ovog prezimena.


KOVAČEVIĆ: godine 1693. bilježi se Marko Kovačević kao sudac u Žrnovnici; isti iste godine prezimenom Kovačević kao težak na Vrbov/n/iku, gdje se navodi ineki Kovač Rele; nekoliko godina kasnije Marko Kovačević i njegovi sinovci, uz napomenu da su iz poljica, borave na Privoru, gdje su im i danas stare kuće. Godine 1725. bila su 2 kućanstva, Marka i Jurja, s 22 pripadnika; 1805. godine 4 "kuće" (=kućanstva) i 27 članova, a 1948. godine 18 kućanstava i 102 nositelja ovog prezimena.
Reljići-Kovačevići spominju se u Gornjem Docu u Poljicima kroz 17. i 18. stoljeće; u Splitu je Relija-Kovač nadimak Krstulovića.

 



KOVAČIĆ: Radoš Kovačić iz Katića, Poljičanin, spominje se još 1492. godine u Žrnovnici, a sudeći po zemlji na Pricviću, i danas u posjedu ovoga roda, moglo bi biti u pitanju isto pleme; u Katiću se 1529. godine bilježe njegova djeca. Godine 1639. umire u Splitu, u dobi od 60-tak godina, Petar Kovačić iz Žrnovnice (pokopan u Sv. Križa, Varoš), čini se, predak brojnih splitskih Kovačića do danas.
U Žrnovnici se redovito bilježe od kraja 17. stoljeća: Jakov Kovačić je bio oko 1696. godine seoski glavar ("dvornik"); 1726. godine ovdje je 1 "kuća" s 8 članova, 1805. godine 3 kućanstva s 21 nositeljem prezimena. Valjda od 17. stoljeća njihov je komšiluk u Donjem selu, između Kose ili Kraja Gradca (="dno" Gračića), potoka Slatke i Rike.
Predaju da je ovaj rod iz Sitnoga potvrđuju brojne isprave od 15. do 19. stoljeća, a evo najstarijih: godine 1491. kupuju rođaci ser Matij i ser Antun Kovačić sa svojom braćom zemlju u Jesenovu (Sitno); 1633. godine udaje se u Splitu kći pok. Tome Kovačića iz Sitnoga; Poljički statut ondje spominje 1637. godine Franu Kovačića, isti? Frane Kovačić iz Splita istupa kao "didić" iz Sitnoga 1667. godine, itd.
Navedeni statut bilježi da su Kovačići primljeni među poljičke "didiće" 1482. godine, tada s prezimenom Bogavčić, vjerojatno su bili u pitanju bosanski plemići pribjegli u Poljica nakon pada Livna (v. Bogdan): doista se Bogavčići iz Livna spominju u Splitu još 1400. godine, pa zatim sljedećeg stoljeća ondje i u Poljicima.


LOLIĆ: Jure Lolić pok. Nikole, rođen u Sitnome a nastanjen u Žrnovnici, prodaje svoja težačka prava na (H)Ljibovcu 1786. godine; u popisu iz 1805. godine bila su 2 kućanstva s 11 članova, a 1948. godine 16 s 82 nositelja. Stare su kuće na Privoru (Gornje selo) kraj Sv. Ante.


LOZO: Stipan Lozić navodi se u Žrnovnici 1685. godine, na ženinstvu Martić, uz napomenu da su i on i žena mu iz poljica; kasnije se ovo pleme možda odavde iselilo, pa opet doselilo u kasnijem 18. stoljeću, jer se navodi tek u popisu-anagrafu iz 1805. godine: 3 "kuće" s ukupno 13 "čeljadi" (1948. godine: 2 kućanstva i 13 nositelja); stare su kuće u "Aljinovićima".
Prezime se u 18./19. stoljeću navodi u raznim inačicama: Lozić (pretežno), Lozin, lozo i Loze; spominje se u Mravincima, ali i u Jesenicama (Krug-1671. godine) i Dućama (poljičko Primorje), odakle, pretpostavljam, i potječu, a bilježe se u tim mjestima kao "ugarski" plemići ("vlasteličići") 1778. godine.

 


 

MARIN: ovo se prezime sve do 19. stoljeća bilježi uglavnom u obliku: Marinović, ali također i: Marinić i Marinov; "Marin" (od lat. marinus="morski") omiljeno je dalmatinsko ime, vjerojatno po sv. Marinu, Rabljaninu, utemeljitelju talijanske državice San Marino. Marinovići se u Žrnovnici spominju još 1492. godine u Katićima; u splitskim maticama navode se Marinovići od 1629. do 1661. godine, uz napomenu: "iz Žrnovnice", gdje se redovito spominju od oko 1696. godine: 1725. godine 1 "kuća Marinovića" ima 7 članova; i 1805. godine ima jedincata kuća Grge Marina 7 čeljadi, dok ih je godine 1948. bilo čak 113 u 20 kućanstava; stare su kuće u Gornjoj Žrnovnici na Privoru. Stari splitski arhiv bilježi Luku Marinova iz Opaćeg sela (Strožanac) 1445. godine, Jakova Marinovića iz poljičkog sela Prisoie (=?) 1516. godine, a 1567. i 1671. godine navode se Marinovići u Krugu (Jesenice, poljičko primorje), gdje im je mogla biti starina.


MARKOVINA: "knezovi Markovinići" iz Račnika / Tugare u Žrnovnici su od 1772./1774. godine kao mlinari; 1781. godine u obliku "Markovinović", a iduće se godine navodi neki Ozretić zvan Markovinović iz Dračevice (=?) u Poljicima; valjda stoga jer ovdje nisu stalno boravili, ne navode se u popisu / anagrafu iz 1805. godine, a 1984. godine bilo ih je 30 u 7 kućanstava; kuće su im preko mosta kraj župne crkve, kod starih, nažalost uništenih mlinica.


MIHANOVIĆ: godine 1639. krštena je u Splitu kći Mate Mihanovića iz "Jasena" (=Jasenovo/Jesenovo, Donje Sitno), nastanjenog u Žrnovnici (Mihanouich da Giaseno habitante a Xarnouniza); sin Ivana Mihanovića iz Žrnovnice bilježi se ondje 1648. godine. Godine 1687. dobiva "investiduru" (trajnu težaštinu) na državnoj zemlji (nakon osvojenja turske Žrnovnice od strane Mlečana sva je ovdašnja zemlja zapadno od Rike bila proglašena državnom!) adjutant Ivan Mihanović; kad je oko 1714. godine umro, prezime mu se bilježi u obliku: Mi(j)anović! (još jedna potvrda da se oko 1700. godine u ovdašnjem izgovoru izgubio glas "h": vratit će se u pismu, ali ne i u domaćem govoru, tek u kasnijem 19. stoljeću). Spomenutog Ivana, tj. njegove zemlje na Vrilu i u Katiću "pod Mosorom", naslijedi zet mu Petar Tomić;Mi(j)anovići se u "Katiću/Katićima" spominju i 1767. godine, kod diobe, te 1803. godine: vjerojatno su u pitanju Mihanovići na položaju pod Gredom, koji i danas ponekad nazivaju "katićima", po napuštenom, kasnije odronom zasutom, srednjovjekovnome selu u blizini (dans položaj "Pusti Katići"); ovaj zaselak Mihanovića, na krajnjem sjeveroistoku žrnovskog područja prema Sitnome, napušten je 1960-ih i danas je tek povremeno obitavan. O drugoj grani zvanoj "Surotvić": oko 1672. godine među žrnovskim? naseljenicima u Splitskom polju navode se i Jerka Surutuich te Matij Surutuich zvani Rosso; 1692. godine u Žrnovnici je Frane Sirocouich, oko 1696. godine Matij (spominje se i 1690. godine), Marko i Mijo Surotvić. "Kuća Marka Surotvića" ima u Žrnovnici 1725. godine 6 članova, a "kuća Mijanovića", posljednja na popisu 4 pripadnika (braća Ivan i Jakov, vjerojatno oni Pod Gredom). Godine 1740. navode se zemlje Marka Surotich-a i Sirotkovića!; godine 1762. Marko Surotcouich je pokojni, pa njegovu "investiduru" traži i dobiva muž njegove unuke, jedine nasljednice: Tadija Mijanovich. Zaključak: Mihanovići-"Surotvići" na Privoru došli su ovdje na ženinstvo stare obitelji Sirotković iz Sitnoga, kojih ime i danas nosi njihov raniji tamošnji zaselak, iako su se odavna preselili u Split u Veli Varoš ("Arapovi", još se 1462. godine spominje "Sirotkojević iz Poljica"). Popis iz 1805. godine spominje 1 "kuću ... Mijanovića" s 15 "čeljadi" (popisanu iza Kovačevića, dakle na Privoru), te 3 obitelji Tomića! s 19 članova, vjerojatno Pod gredom; odatle se smije zaključiti, da su priženjeni Tomići isprva zadržali vlastito prezime, a poslije dobili ono u koje su se priženili; u svakom slučaju, u popisu se poljičkih "didića" iz 1799. godine Tomići spominju kao grana Mi(h)anovića  , a kasnije se u Žrnovnici uopće ne spominju. Ovdje je 1948. godine bio čak 201 mihanović u 34 kućanstva. Inače se Mihanovići (mihan=Mihovil) navode u poljicima još 1501. godine, a bijahu ugledan rod, koji je dao dosta poljičkih knezova.

 


 

MILIĆEVIĆ: ne: Miličević kako se češće piše u novije vrijeme; u Žrnovnici se bilježe 1717. godine; 1725. godine popisuje se 1 kuća Milićevića sa 7 bpripadnika, a 1805. godine 3 kućanstva s ukupno 10 članova. U prvom je žrnovskom zemljišniku iz oko 1830. godine njihov zaselak ucrtan najsjevernije, pod samim mosorskim klisurama; 1948. godine ima ih 16 u 2 kućanstva. U raspoloživim izvorima nema podataka o tome odakle su se ovamo doselili; vjerojatno iz Zvečanja na istočnom kraju Poljica, gdje su brojni i dali više istaknutih svećenika i znanstvenika, a spominje se među poljičkim "bosanskim" plemićima ("didićima") 1778. godine; ipak, valja napomenuti, kako se isto prezime bilježi još 1499. godine u Gostanju (nekad posebno selo, a danas položaj "Gošanj" ispod Peruna, na podstranskom području).


PALAVERSA: staro im je prezime bilo: Vučetić; 1725. godine bilo je u Žrnovnici 1 kućanstvo Vučetića s 4 člana, a kao Vučetić rečeni Palaversić spominju se u 18. stoljeću. U popisu iz 1805. godine tek je 1 "kuća" Luke Palaverse sa samo 2 pripadnika; 1862. godine opet se bilježe u obliku: Palaversić, a iduće godine kao: Palaversa zvan Vučetić! U popisu iz 1948. godine bila su ovdje 22 nositelja prezimena Palaversa u 5 kućanstava; stara im je kuća oko 1830. godine u Gornjem selu, kod Roguljića. Među žrnovskim se naseljenicima u Splitskom polju spominje oko 1672. godine. Ivan Vučićević, nastanjen u splitskom Zagrađu (Varošu); godine 1699. u Žrnovnici je župnik Jure Vuchichieuich; ne znam da li je riječ o istom rodu; Vukićev i Vukićević se 1725. godine navode u Gatima i Trnbusima.
Ne nalazim nigdje podataka odakle se rod Vučetić-Palaversić-Palaversa doselio u Žrnovnicu; vjerojatno je kao i ostali iz Poljica, odakle se još 1409. godine spominje neki Vučeta Bujšinić; 1446. godine navodi se Stanko Vučetić s braćom i sinovima u podstranskom, davno nestalom, selu Perunu (na južnoj strani istoimenoga brda). Zanimljivo je, kako su i u gradu Hvaru na istom otoku od 17. stoljeća do danas brojni Vučetići (u prvo vrijeme također i: Vučićević!), no ni za njih nema podataka odakle su došli.


PERČIĆ/PERIČIĆ: u popisu iz 1948. godine spominju 44 Perčića u 11 kućanstava, te 1 "Perišić", zemljišnik iz oko 1830. godine bilježi dvije skupine njihovih kuća, jednu na sjeverozapadnom kraju Privora blizu Žvoraja (iskrivljeno od: Živoraj=Živorad`j, tj. Živoradov /izvor/), a drugu jugozapadno blizu Amižića (ovaj je napušteni komšiluk danas već posve porušen) i to izmješano bez razlike kao Peričić i Perčić, pa je očito u pitanju isti rod. Oblik je "Peričić" svakako stariji, a "Perčić" nastaje od prvoga, gubitkom nenaglašenog sloga.
U Žrnovnici je 1725. godine 1 "kuća" Peričića s tek 4 člana, dok 1805. godine ima 1 "kuća" Peričića kod Marinovih (dakle: na Privoru) sa 7 "čeljadi" te 2 "kuće" kod Amižića s ukupno 9 pripadnika.
Starinom su vjerojatno iz Sitnoga, gdje je 1725. godine bilo u samo 4 "kuće" čak 40 članova ( a u udaljenom Zakučcu tek 1 kućansto sa 8 prezimenjaka). Vjerojatno je i ovo prezime nastalo po majci (metronim), jer je "perica" bilo u prošlosti žensko ime.

 


 

RADICA: prvospomenut je Ivan Radičić 1713. godine, a u popisu iz 1725. godine navodi se Petar Radičić s obitelju (ukupno 4 člana) u "kuli" (=mlinici?) Bašića; iste se godine spominju u Dubravi. Čini se, kako su se u Žrnovnici trajno naselili tek kasnije, jer se Toma Radiza da Xernovniza bilježi istom 1767. godine, a u popisu iz 1805. godine isti? Toma i Jure Radica u 2 "kuće" s ukupno 14 članova (stare kuće u Boškovićima); 1948. godine bilo je tu 31 Radica u 4 kućanstva.
Godina 1778. i 1799. navode se Radičići zv. Radica u Žrnovnici kao "didići" ("bosanski" plemići), prve godine s napomenom: iz Dubrave (iako se još 1626. godine Radičići spominju u Sitnome).
Vjerojatno je i ovo prezime po majci .


RELJIĆ: Hreljić iz Dubrave zabilježen je u Žrnovnici oko 1696. godine, a prezime dolazi od imena Hrelja (= krilati; hrelo = krilo; uosobljenje Sunca), u nas čestog u starije vrijeme. U popisu iz 1725. godine navode se 2 "kuće" "Rehlića" u Žrnovnici, obje sa 6 članova: prva na Privoru, iza Surotvića, vjerojatno isti što i Kovačevići (1568. godine bilježi se Martin reglich iz "Gornjeg Polja", tj. G. Doca; 1700. godine Relich zvani Charstulouich); istodobno se u Donjoj Žrnovnici navodi Jure rehlić (iza Bogdan/ović/a); slično je bilo i u kasnijim popisima, uključujući onaj iz 1805. godine, dok u zemljišniku iz 1830. godine imamo samo Reljiće u Donjoj Žrnovnici, u zasebnu komšiluku blizu Bogdana, a kasnije i u susjednim Domljanovićima (nazivom "Žarke" ili "Žarkini"), po čemu zaključujem kako se radi o dva roda: prvi je bio iz Gornjega Doca i pripadao je, prema popisu iz 1778. godine "bosanskim" plemićima poljičkim, tzv. "didićima"; kasnije se u Žrnovnici zacijelo stapaju sa svojim plemenicima Kovačevićima. Današnji Reljići ovdje su oni dubrovski, u popisu iz 1778. godine navedeni kao poljički "ugričići" odnosno "vlasteličići", tj. "ugarska" vlastela, uz izričitu napomenu da su iz Dubrave, a tada nastanjeni u Žrnovnici; u popisu iz 1948. godine ima ih 25 u 6 kućanstava. Splitski su im Reići vjerojatno istorodni; u Splitu već 1540. godine prodaju poljički plemići, među kojima i "Hreljić", zemlju na Gripama.


ROGULJIĆ: prvi se u Žrnovnici spominje Petar, kao težak na Vrbov/n/iku 1693. godine; u popisu iz 1725. godine ima 1 "kuća" a 11 članova, 1805. godine 2 su kućanstva sa samo 7 njih, a godine 1948. ima ih 34 u 7 kućanstava.
Po ispravama koje je objavio o. Marko Mišerda nema nikakve sumnje, kako su Roguljići iz Donjega Doca isti rod s onima u Žrnovnici (Privor), Kučinama i Gardunu; u D. Docu (Putišićima) spominju se već 1585. godine.


SINOVČIĆ: ovaj stari rod poljičkih "ugarskih" plemića, istovjetan s Ugrinovićima (danas Ugrin) spominje se pod ovim prezimenom u Poljicima u 16. stoljeću ("gosp. Vicko Sinovčić" 1573. godine), a nastanjen je bio u Dvorima kraj Izvora Rike barem od početka 17. stoljeća; koncem istoga stoljeća, kad su odavde bili istjerani Turci, dala im je mletačka vlast taj posjed u trajno vlasništvo, pa ipak ih stariji popisi ovdje uopće ne bilježe. Razlog je taj što Dvori tada nisu ni pripadali Žrnovnici. Naime, Sinovčići su bili iz Dubrave (u starini se govorilo: "s Dubrove"), a Dvori gdje su se naselili pripadali su župi Sitno (tek 1921. godine podijeljenoj na Gornje i Donje); u zemljišniku pripadaju Sitnome i danas. Zbog toga je u 1 polovici 19. stoljeća dolazilo do sukoba između dubrovskog i žrnovskog župnika, jer su Sinovčići, zbog blizine ovdašnje župne crkve, svoje vjerske dužnosti obavljali u Žrnovnici, a u / na Dubravi tek uskrsnu pričest. Ove sukobe presiječe tek 1865. godine Biskupija u Splitu, odredivši da Dvori (zovu taj položaj "Na/d/Vrilo"; tad su ondje bile obitelji Ivana p. Jure i Ante p. Petra) trajno pripadnu u duhovnom pogledu župi u Žrnovnici; 2 godine ranije isti je Biskupski ordinarijat dopustio da Sinovčići, skupa sa Markovinama postanu članovi mjesne bratovštine Presvetog Sakramenta.
Kad je na samom početku 20. stoljeća bila sagrađena nova cesta prema Poljicima (zajedno sa novim mostom u Rakitama), sagradiše uz nju, na Vilaru, svoje kuće Sinovčići-"Pivini" (kasnije i drugi, a neki i u Otoku kraj župne crkve), pa su Dvori pomalo napuštani (danas su tu drugi vlasnici, ukoliko su uopće nastanjeni, što je silna šteta za ovaj povijesni sklop). U Žrnovnici je 1948. godine bio 81 Sinovčić u 13 kućanstava (do 2 svjetskog rata naimućniji ovdašnji rod).

 


 

STIPICA: predaja o tome kako se "mali Stipe iz Sitnoga oženio Amidžinom kćeri i došao na ženinstvo" mogla bi bit u osnovi točna, jer prvi se u Žrnovnici spominje 1793. godine Pave Stipića /=pogrešno umjesto Stipica?/ ili Stipeta (Stipichia o Stippeta), "rođak Amidžića"; isti Pave, ali s jasnim prezimenom Stipica, ima 1805. godine u Amižićima obitelj s ukupno 8 članova. O podrijetlu mu vjerojatno govori podatak, da je u Žrnovnici 1843. godine umro 50-godišnji Mijo Stipica iz Sitnoga. Popis iz 1948. godine bilježi ovdje 26 Stipica u 6 kućanstava.


UGRIN: još se 1525. godine spominju "Ugrinovići iz Poljica", koji da su prisvojili stara žrnovska sela Goricu i Katić(e); u popisima /"stanjima duša"- anagrafima/ Žrnovnice iz 1725.-1727. godine bilježi se "Mijovija"!; tj. Mihovio ili Mijo Ugrinović ili Ugrin(ov) kao domaćin 1 kućanstva sa 6-8 članova, istodobno se u Sitnome bilježe obitelji Ugrinović, Ugrinov i Ugrin (knez Matij). Godine 1799. u jednom od popisa poljičkog plemstva, navode se u Žrnovnici i Ugrinovići, kao isto pleme sa Mihanovićima. Tomićima i Javorčićima; 1805. godine ovdje je Ivan ugrin (1 "kuća" s 13 članova), a 1948. godine 27 Ugrina u 7 kućanstava (u Aljinovićima).
Potječu od Ugrina "Radcich"-a ili Rajčića, spomenutog 1400. godine, sina kneza Jurja. Da su Ugrinovići i Sinovčići isti rod odnosno pleme, svjedoči spomen satnika Vicka "Ugrinovića ili Sinovčića" 1643. godine, brata poznatog ratnika Marka, iz grane koja se preselila u Split.
Ugrinovići su isprva živjeli u / na Dubravi, odakle je bio i biskup Nikola, ubijen od Turaka u Žrnovnici 1604. godine i pokopan u zavičaju (vidi, K. Jurišić: "Poljica" 1/1979).
Valja naglasiti, kako je ime "Ugrin" bilo izvorno etnonim (=Madžar), ali dobrzo postalo obično ime (antroponim) u hrvatskim krajevima, pa odatle razmjerno brojna prezimena od istoga korjena (Ugrin-Ugrina-Ugrinić-Ugrinov-Ugrinović-Ugrinovski) u Hrvatskoj. Tako se i u Poljicima bilježe 1412. godine Vukas Ugrinović de Villa Costagna (Gostanj/"Gošanj"?), a 1442. godine Ratko Ugrinović iz žrnovskoga Nugla; za njih je dvojbeno, da su bili u vezi s goreopisanim Ugrin(ović)ima.


VLAHIĆ: prvi se ovdje bilježi Ivan Vlahić 1697. godine; 1723. godine spominje se Matij Banić iz Donjega Doca a nastanjen u Žrnovnici; 1725. godine tu su braća? Matij (očito prijespomenuti) i Mijovija Banić u zajedničkom kućanstvu s 8 članova; 1726. godine ovi su se razdvojili u 2 kućanstva s ukupno 10 pripadnika, sada s prezimenom Vlajić. U popisu iz 1805. godine opet se navode prezimenom Banić: 3 "kuće" s ukupno 18 ukućana, a popisuju se stalno u Donjoj Žrnovnici, između Dom/l/janovića i Bogdan/ović/a. Kroz čitavo 19. stoljeće pišu se i Vlajić i Ban/j/ić, Ban/j/ić-Vlajić i Vlajić-Banić; 1948. godine popisani su kao: Vlajić! (1 kućanstvo, 6 članova), kako ih ovdje i zovu, iako su još ranije preuzeli izvorni oblik prezimena. Da su podrijetlom iz Donjega Doca ne može biti sumnje, jer se u poljičkim spisima iz 18. stoljeća (M. Mišerda) jasno ističe, da su Banići iz toga sela i Vlajići u Žrnovnici isti rod.
Banjići (to je izvorni oblik: od "banj"=ispasište, pastirski stan; iz albanskog jezika) navode se u Donjem Docu još 1404. godine; inačica "Koceljević" (u popisu poljičkoga plemstva 1799. godine navedeni u Žrnovnici, "rečeni Banić"), povezuje ih, vjerojatno, sa splitskim prezimenom: Koceić.
Prezime Vlahić/Vlajić bit će povezano s knezom Mikulom Vlahom/Vlajom, zabilježenim u 2. polovici 17. stoljeća.


Na kraju navodim nekoliko prezimena, kojih su se nositelji doselili od kraja 19. stoljeća pa do početka 2. svjetskog rata, prema tome, ona kod kojih je svijest o ranijem podrijetlu još dobro očuvana. Popis iz 1948. godine navodi ta prezimena u po 1 kućanstvu.
To su:
- BRATIM iz Gornjega Sitnog;
- MATKOVIĆ iz Kučina, vjenčan u Žrnovnici 1891. godine;
- MORIĆ iz Stankovaca kod Benkovca, priženio se u Domljanoviće pred 2. svjetski rat;
- TIJARDOVIĆ iz Donjega Doca, vjenčan u Žrnovnici 1890. godine (izvorni je oblik bio. Tihoradović, a današnji je iskrivljeni postupno nastao gubljenjem glasa "h");
- VLADUŠIĆ iz Srinjina, vjenčan u Žrnovnici 1913. godine (prezime je po nekoj Vladuši, dakle i opet po majci).


Autor: Joško Kovačić    ( ... korišteni materijali iz Glasila udruge "Žrvanj" - Žrnovnica / Žrvanj, br. 9 i 10 ... )

 


 
Audio galerija

mp3 flash player by undesign website design.

Video galerija

Tekstovi i note
tekst 1
There are no translations available.

tekst 1
Calendar